petak, 11.05.2007.
Trudnoća i porod - bez jako gadnih detalja
Dva nezaboravna, lijepa, ali i neugodna iskustva.
Osim mučnina, povraćanja, natečenih nogu i žgaravice, nagore u trudnoći svakako su mi bili posjeti doktorima. Inače ih izbjegavam u širokom luku, al kad se mora.... Pa sam tako bila ispikavana, prikapčana na razne aparate, svako malo širila noge.... Navikne se žena na sve....
Priznajem, nadala sam se djevojčici, no kad linija na testu napokon poplavi takve nade nestaju. Tada je jedino bitno da sve bude u redu. I, hvala Bogu, bilo je.
Slučaj je htio da se tateku ostvari želja. Al neka mu. Napravio je pišonju i time barem malo povratio onog muškog ponosa i ugleda koje je "izgubio" kada sam se ja na vjenčani list potpisala sa dva prezimena....
Najljepše u trudnoći je, svakako, ona sama. Spoznaja da u sebi nosiš život... nemoguće je to opisat nekome ko ju nije prošao, dovoljno je reći da me nitko neće morati nagovarati kada dođe vrijeme za novu. One koje su prošle trudnoću, znaju o čemu pričam.
Prva micanja... pa kasnije kad tvoj trbuh zaživi neki svoj život, izvodi neke nemoguće pokrete, nasmijava ljude u tramvaju... imam milijun snimki, svaka je ista, a opet tako različita, tako posebna....
Imala sam nevjerojatnu sreću upast u jedno istraživanje. Iz nekog razloga jedan sam UZV morala odgodit na par dana. S nestrpljenjem sam čekala svaki UZV, da vidim da li je s bebom i dalje sve ok, i bilo mi je užasno čekati još tih extra 2 tjedna, ali vrijedilo je. Dva djedna kasnije vršili su istraživanje; kako se trudnica osjeća za vrijeme trudnoće, kako prije, a kako poslije UZVa. U zamjenu za priču o svojim osjećajima, dali su mi da svog miceka besplatno vidim u 3D verziji (u privatnim ordinacijama takav UZV košta oko 500-700kn, zajedno sa snimkom).
Prvo ga je teta doktorica pregledala i ispremjerila klasičnim 2D ultrazvukom, a zatim ga je prebacila na 3D. Obično, rekli su mi, bebe u trbuhu drže ručice ispred lica, pogotovo kad ih se snima, kao da znaju, ali micek nam je priuštio pravi šou. Vrtio se, namještao da ga bolje vidimo, "mahao" nam i, za kraj, strpao palac u usta! Par baba skupilo se oko mene; glavna doktorica, doktorica koja je vršila istraživanje, nekoliko sestara i čistačica... Uživale smo i smijale se punih 45 minuta. Bilo mi je žao trudnica koje su čekale na red, al dočekale su, a onda vjerojatno i same bile nagrađene istim iskustvom.
Toplo preporučam svakoj trudnici, sadašnjoj i budućoj, 3D/4D ultrazvuk. Vrijedi svake kune.
Do zadnjeg dana trudnoće bila sam aktivna; nisam se puno udebljala, zima je bila ugodna i topla, taman za šetnje i kavice s prijateljicama, prvih osam mjeseci trudnoće brzo je prošlo.
Zadnjih mjesec dana (+ 2 tjedna) razvuklo mi se u nedogled.
Prvo se pojavio strah da ja to neću moći. Žalila sam miceka što će doći u ruke najnesposobnije i najblesavije majke na svijetu; pa tko će zapamtit redoslijed oblačenja bodya, benkica... pa kako ću znati jesam li ga pretoplo obukla ili mu je hladno, pa kako ću ga uopće obući a da ga ne potrgam, ajmeeeee, a kupanje? Užas, užas užas! Vračala sam se kući s trudnićkog tečaja i u autobusu neutješno plakala unaprijed zgrožena vlastitom glupošću i nesposobnošću kao majke. Uzalud me seka, iskusna majka, tješila da takve stvari dođu prirodno. Kako prirodno može biti mijenjanje pelena? Al da, dođe to prirodno. Zato, drage moje, ne bojte se, mame brzo uče, a i bebači su žilaviji nego što se čine.
Tri tjedna prije termina bila sam na pregledu, otvorena centimetar, doktor je rekao "brzo će to". Moja sestra, moja sestrična, moje prijateljice, moje poznanice... sve su rodile ranije, nije bilo razloga da ne vjerujem da ću tako i ja. Al vraga, tako to kod mene ne ide... Prošlo je tjedan dana, ništa se nije dogodilo, došao je termin, kako došao tako i prošao... Nešto se kao počelo događati, neki trudići al još uvijek ne dovoljno jaki da zbog istih dižem ikakvu paniku. U tjednu poslije termina na preglede su me naručivali svaki drugi dan. Svejednako sam bila otvorena centimetar, trudova uopće nije bilo... Svaki sam se dan po nekoliko puta tuširala, prala kosu, brijala noge... za svaki slučaj. Zbog svih oni "pa što čekaš?" poziva isključila sam mobitel i kupila novi broj. Jest da su tada nadrapali Ero, moje seke i mama, al barem sam ja bila na miru. U jednom sam trenu čak pomislila da patim od umišljene trudnoće i da su sve one gadne žgaravice bile ni za što.
Na pregledu nekih tjedan dana poslije termina, utorak je bio, striček ginekolog rekao je "vi danas ostajete u bolnici". Ajde, pustio me je da odem doma po stvari i čak mi je dao vremena da u miru popijem kavicu. Nazvala sam Eru i rekla mu nek se požuri s posla. Došla sam doma, još jednom provjerila imam li sve u torbi, još jednom se otuširala, oprala kosu, obrijala noge i zvijezdu događaja (moju vaginu, op.a.), skuhala si nesicu i sačekala Eroslava. Eh, onda se i on išao tuširati, brijati... naravno, meni je odgovaralo što više odgoditi odlazak u bolnicu.
Napokon smo došli pred vrata rodilišta, pozvonili, sestri uručili uputnicu. Primila me, dala mi bolničku spavaćicu, moje robu dala Eri, dala nam 5 minuta da se izljubimo i onda ga potjerala.
Mene je smjestila u predrađaonu, prikopčala na CTG. Bila sam sama i osjećala sam se jadno.
Koji sat kasnije, kako se ništa nije događalo čak ni nakon jedva napravljenih 10 (slovima: DESET!!!!) čučnjeva, smjestili su me na odjel među rodilje i one koje to tek trebaju postati.
A kakvih sve žena ima.... Jedna je malo molila Boga, Isuseka, sve svece i majčicu, a već drugi tren psovala sve po spisku riječima neprimjerenim čak i za kočijaše! Napominjem da je ta žena već bila rodila! Psovala je zbog svjetla koje je u sobu ulazilo sa hodnika, kroz prozor iznad vrata, i zbog nekog propuha koji je smo ona osjećala. Srećom su nas drugi dan prerazmjestili, u to su vrijeme mijenjali prozore po sobama, inače jedna od nas dvije ne bi živa izašla van. Još i danas žalim cure iz sobe broj 2 gdje su tu ženu smjestili.
To sam večer za popiti dobila deci ricinusovog ulja. Navodno je trebalo potaknuti otvaranje... Nije bilo fino.
U jutro su me digli (pol 6 je bilo), izmjerili temperaturu, poslali na brijanje (nepotrebno, ja to već sama obavila) i klistir. Fuj klistir! Nimalo dostojanstveno. Nakon što sam se "ispraznila" (vičući ženama u WCu "oprostite, oprostite"), dali su mi da se otuširam te rekli da pričekam pregled.
Na pregledu je ustanovljeno da me je ricinus tokom noći otvorio za puni centimetar, trudova nisam imala, vratili me u sobu. Ponižena klistirom ni za što.
Oko podneva dobila sam svoju prvu posjetu! Ni više ni manje nego moja Zmajevna, svekrva. Al dobro, donijela mi papicu pa se nemam pravo žaliti.
Prošle su godine i godine i napokon je došao petak. Dan D.
Još uvijek nisam imala svojih trudova, al prošlo je dva tjedna od termina i doktori su rekli da bebe, htio - ne htio, mora van.
Ponovo brijanje, dlačice su do tad već bile narasle, ponovo klistir (pa naravno, mene kvači dva put!), tuširanje, oblačenje bolničke spavaćice (grda, na jednom mjestu podrpana, al Bože moj, pa ne idem na doček nove... a Persil baš ne pere tako dobro kako reklamiraju pa bolje njihova nego moja). Nisam javila nikom da je došlo vrijeme, Ero je vozač po zanimanju, pa bi moglo biti više štete nego koristi, a slabog želuca, kakav je, ionako nije imao volje prisustvovati porodu.
Draga sestra odvela me je na UZV, micek je bio taman kak spada okrenut i smješten.
Smjestili me u box. Bilo je oko podne.
Oko mene se skupilo jato brbljavih naučnica za primalje. Veselo društvance. Tek je jedna šutila, u očima sam joj vidjela da bi rađe bila na mom mjestu - da, bila je na redu za ispitivanje! Kad sam se sjetila svoje škole nisam joj zamjerala, i sama bih rađe bila na svom mjestu.
Uz pomoć profesorice, drhtavom mi je rukom uvela iglu u venu na nadlanici, prikopčala me na CTG i stavila ga u funkciju. Jedva dala odgovor na nekoliko pitanja, mislim da je dobila dvojku.
Otišle su dalje, a ja sam ostala sama sa svojom tremom i CTGom koji nije očitavao nikakvih trudova.
U neko mi je doba (sat nisam mogla vidjeti iz svog boxa) doktor probušio vodenjak. Opet su me ostavili i otišli se pozabavit s trudnicama koje su dovoljno pristojne da znaju kad im je vrijeme za roditi.
Među sretnijim trenucima toga dana, svakako je onaj u kojem se moj najdraži Ero pojavio kraj mene u boxu; u zelenoj kuti, sa zelenom kapicom i zelenim vrećicama na cipelama. Siroče moje, dobili ga na foru. Kako mu nisam javila da idem roditi, ni ne znajući što ga čeka, spokojno je odradio svoj radni dan i došao meni u redovnu posjetu. Htio me je vidjeti barem na par minuta, al nisu mu dali. Na izbor je dobio da ode doma (ili sjedi negdje u krugu bolnice ako baš želi) ili da uđe unutra i ostane do kraja - u rađaoni posjeta nema! Naravno da pred zgodnom sestrom nije mogao ispasti kukavicom.
Kako ni kidanje vodenjaka nije dalo nikakve rezultate u vidu trudova, u venu su mi šiknuli drip. Tada je počela moja najgora noćna mora. Trudovi su me šarafili jedan za drugim, i sve jedan jači od drugoga.
Kada sam tokom trudnoće išla na UZVove, naslušala sam se krikova iz rađaone iz zgrade preko puta, mislila sam kako ja neću tako; pa ja sam extraotporna na bol! U životu sam možda popila tek 2-3 voltarena i to samo zato da bih mogla nesmetano nastaviti raditi... Ajme, što sam se razočarala u sebe. Mislim da sam bila najglasnija.
I nije bol bila najgora, nije. Bol, kako god da je bila gadna, bila je podnošljiva, no trenutak kad osjetiš kako jedna mala glavica želi van, a doktor ti veli "Gospođo, nemojte tiskati, otvoreni ste tek 6cm...." psihički demoralizirajuće. Stisnula sam noge da bebe ne izleti van, a ona ih otpustila bojeći se da mu mogu zdrobiti glavicu. Srećom, imala sam krasne doktore, doktorice, babice... vrlo brižne i pune razumijevanja. Sad se možda neka pita di sam te našla, ne znam, možda im je bio takav dan.
Tu mi je već i moj ljubljeni Ero počeo malo ići na živce, onako sa svojim "diši, plitko diši..." Al bilo je i koristi od njega; ljubio me je, vlažio maramicu i zvao sestru da mi donese kahlicu (još jedno ponižavajuće iskustvo - piškiti u kahlicu u krevetu, pred sestrom, pred mužem...).
Ajde i to je prošlo. Došlo je 19h, napokon sam se otvorila kak spada i bilo je vrijeme za tiskanje. Izmučenoj trudovima, dali su mi pol litre - litru glukoze, Eru istjerali van (kasnije mi je priznao da se potiho vratio i s ulaza u box skrivečki se nalukavao preko babičinih ramena. Znatiželja je bila jača od slabog želuca.), bacili smo se na posao. Nakon sve te muke više nisam znala na koju stranu da tiskam, al nekako sam uspjela i u 19 h i 16 min, 1.12.2007, u svijet istisnula svog malog princa, prvu pravu ljubav svog života, maminog miceka.
Oprali su ga, izmjerili, izvagali, zamotali u dekicu, dali mi ga u ruke i pozvali taticu. Ne znam kako sam ja u tom trenutku izgledala, pretpostavljam užasno, al Ero je blistao od sreće. Nije mu bilo žao što je bio, praktički na prevaru, doveden u rađaonu.
Uzeli su mi miceka, odveli ga gdje već vode friško rođene bebače, tatu poslali van da još malo pričeka, izvukli iz mene posteljicu, sašili rez, te i mene odvozali ... negdje (post porođajna sala?) Tu smo se Ero i ja još malo ljubili, grlili i mazili, a zatim su ga potjerali da ide slaviti s prijateljima.
Ja sam se osjećala super, osnažena glukozom, a trudova više nije bilo. Sestra me je otfurala pred vrata moje sobe, dala mi čistu spavaćicu, gaćice, uloške, pomogla mi da se otuširam i smjestila me u moj krevet.
Na moju grozu moj krevet nije više bio na istom mjestu, bio je pomaknut u kut sobe zbog nove rodilje, a moje stvari izvađene iz mog ormarića i, iako uredno ali ipak vani, poslagane na drugi. Ne znam zašto, al takve me stvari izluđuju; ne to što mi je netko kopao po stvarima, već to što stvari nisu na mjestu na kojem bi trebale biti. 3 sata nakon poroda bacila sam se na spremanje istih. Cimerice nisu mogle vjerovati da uopće mogu stajati na nogama.
Što je dalje bilo, materijal je za neku drugu priču. Ionako sada imam brdo suđa za oprati.
- 12:57 -
Molim, bez stida, srama i ustručavanja (0) - Pali printer! - #
